TEKU GODINE

Teku godine
Veceras se, sa tugom sjetim ove teme ,teku godine. Tako dok sipam vodu u casu da popijem svoj lijek koji ima veze sa prolaskom godina i dok voda u mlazu, iz cesme tece i preliva casu, meni dosle na um te moje godine koje su prosle, a prosle su.
Dugo dugo godina sam na putu, u svome domu nisam ,nisam ni u svome rodnom kraju, niti sam u svojoj domovini ,pa mi tako jos brze prolazi vreme i ovo godina koje su preostale preostalo.Sa 52godine, prisilno sam otisao preko Okeana, da ovde, na ovoj zamrznutoj grudvi zemlje stvorim novi dom za sebe, za svoju suprugu i svoju djecu. Od tada je proslo dosta godina, a ja sam ostao i dalje na onome teku godine.
Godine teku, kao kap po kap kise, ili kapi iz cesme, tako dan za danom, sedmica za sedmicom, mjesec za mjesecom, godina za godinom i tu bi sada stao..
Tako kada sam se bio tek rodio ili bolje reci kada sam saznao ko sam, sta sam ,kada sam poceo da pravim svoje prve mastovite slagalice sta cu i kuda cu kada porastem, mislio sam da je zivot dug jako dug i da cu, zapravo zivjeti koliko ja budem zelio.
Tada je u meni kao i u svakom zivotu, bila jedna velika brana puna vode, koja nikada nemoze oteci pa kada se podigne onaj poklopac, mlaz krene i tako tece li tece. Covjek dok je mlad, misli da ima godina koliko hoce i da ce sve sto nije u pocetku sustigao ili je odgodio, sve namiriti kasnije
Kada nesto planirate a neizvrsite, mislite da ima za sve vremena i da treba samo ponoviti ili jos bolje probati nesto novo. Ali vrijeme nevidljivo i neocekivano tece, tece ili kapa, kap po kap, dan po dan i tako se covjek i prevari u razmisljanju da za sve ima vremena.
Teku godine i kada se primakne neki kraj, kako kazu, tada se konacno covjek, sam sa sobom ocita, vidi sta je trebao a sta nije ucinio, ali sada nema vise mogucnosti da rekne, «ima vremena da se sve poprav»i.
Brana koja je drzala vodu ili zivot, ispraznila se i sve laganije tece voda, zivot se potrosio.
Onda pocnem da razmisljam sta sam sve u zivotu radio, a sta je, zapravo trebalo da radim. Konacno postajem svjestan da sam veliki dio zivota naprosto propustio i nisam u njemu ucestvovao, da sam radio za druge, i drugima sve ostavio. Tako sam ostao i nepoznat i neopriznat. I poznastvo i priznanje traze mnogo rada, mnogo truda, mnogo vode.
Sada mogu,samo da se prisjecam ali mnogo toga se i nepamti, sve polako odlazi, ko voda tece i od tece.
Ostade samo suvo korito po kome je tekla ziva i bucna voda, a koja bi jos uvek nosila kamencice i kamenove, koja bi hucala i cula se nadaleko.
Sada mislis da mozes da uzivas ali nije to vise onaj zivot tekuce, mocne rijeke, to je sada samo kao bara koja se pretvara u ustajalu mocvaru.
Covjek se rodi i tece, tece i otece, sve ostalo je isto.
Milos Todorovic, Vankuver ,Canada 4 Novembra 2009