Veceras bdijem nan slikama Skipovca. Ova, 2009. jesen sara brda, sume i gajeve skipovca,lepim ali setnim bojama. Putevi i sokaci prestrti sarenim tepihom od lisca, suste pod nogama ljudi, zivotinja, a nebo se umirilo, mirno i duboko, dok se u tom ostrom plavetnilu nazire otrina vedrog, zimskog podneva, koji susti u opalom liscu.
Mnogi od nas su zaboraili kako to izgleda, kako jesen sapuce u krosnjama, po stazama, niz usecene,kolske puteve.
Jesenja Slika Skipovca, i mir koji se sasvim iskrno i predano slegao po brdima , izvlaci blagi bol iz grudi,ceznju za mirom, odmorom, za toplim zagrljajem dragog ljudskog bica. ali, Skipovac, oborene glave, tuzno,kao nikada pre, slegnut, upija toplinu zakasnjelih suncevih zraka, kao da sluti nestanku, i stvarnom kraju.
I drvosece se spremaju za kratki zimski odmor,i oni umorni, sa izvesnim strahom, pokusavaju citati Nebo, hoce li sneg kliznuti niz oblake i zatrpati staze i puteve.
Kao predvecerje, mirno, cutljivo, i samo malo vise setno.
Jos jedna duga zima, jos jedan nemirni, zimski san.
Tokom godine, skipovacka groblja su se okitila novim humkama. Mnogo nemilog se desilo Skipovljanima,od opste krize koja trese i velike, bogate narode, pa do nemilih dogadjaja vezanih za Skipovljane.
Ipak, ma gde bili, sta se desavalo, svi se rado secamo dragih ljudi, koji su negde tu,u blizini, zatrpani raznim obavezama,a koje cemo ponovo sresti u Skipovcu na dan proletnih zadusnica, porazgovoriti se, prepricati novosti i dogadjeje, pokloniti se pokojnicima, i vratiti u svojim domovima, zurbi i novoj radnoj sezoni.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment